U Duškovcima, selu sa oko 120 domaćinstva, u brdovitom delu požeške opštine, uslovi za poljoprivredu nisu laki. Oni koji su ostali nadaju se ozbiljnijoj podršci, kako njihovo selo ne bi doživelo sudbinu opustelih ruralnih krajeva.
Na kraju sela poslednja kuća, ali Filipovići su radom postali ugledno domaćinstvo. Bave se stočarstvom, ratarstvom, voćarstvom, svim granama poljoprivrede, a to je vrlo težak posao u brdsko-planinskom području.
Bratislav Filipović kaže da se bori sa unucima, sinovima, snahama, da bi videli draž poljoprivrede, maline, pšenice, kukuruza.
Filipović ističe da se bave svaštarenjem iz jednog razloga – što moraju. Kaže da se ne mogu preorijentisani na jedan proizvod kao što je krompir, jer ne može da se proda, pa je neophodna pomoć države.
Ima još ima mladih koji bi uz podršku države ostali na selu. Najstariji unuk Uroš završava osnovnu školu u Duškovcima, a od jeseni planira da upiše veterinaski smer u Poljoprivrednoj školi u Požegi.
“Nameravam da nastavim, kao što moj otac i čiča rade, da se bavim stočarstvom”, kaže Uroš Filipović.
Najmlađi članovi domaćinstva, kažu, vode brigu o “vrtiću” u kojem je trideset jaganjaca. Filip Filipović je rekao da svako jutro dolaze da ih nahrane.
Slogom se postiže napredak domaćinstva, pa tako postoji harmonija između psa i mačke. Ivana Filipović kaže da se “saviju jedno uz drugo i onda spavaju, tako im je toplo”.
Pre jednog veka na imanju Filipovića održavala se litija, koja je okupljala meštane.
Jedini svedok perioda kada je selo vrvelo od dece, iz kojeg danas osnovnu školu pohađa samo petoro, među kojima tri đaka pešaka iz domaćinstva Filipovića, jeste kruška.
Prema rečima Bratislaav Filipovića, kruška je simbol, zaštita njihovog kraja i sela, pa će reći sinovima da je ne diraju.
Koreni se moraju sačuvati, a Bratislav često pod kruškom zasvira frulu čiji se zvuk razleže selom koje krase prirodne lepote, vredni i uporni domaćini.