Neki sveti starac stalno je razmišljao o stradanjima Hristovim i pri tome je gorko plakao. Jednom mu se sam Hristos javio i podrobno mu ispričao šta je sve pretrpeo i koliko je krvi prolio za spasenje čovečanstva.
Od Velikog Četvrtka uveče, reče Hristos, pa do pogreba, ispustio sam 109 srdačnih uzdaha. Iz tela Mojega isteklo je 225 000 kapi krvi. Oružanih vojnika bilo je 118, a njima se pridružilo i 230 nevaljalih ljudi, svega dakle 348.
Tri su me vojnika vodila na raspeće i činili su mi razne pakosti. Trzali su me za bradu i kosu i vukli su me.
77 puta spoticao sam se i padao na zemlju, počevši od vrata Pretorijuma, pa do doma Ane arhijereja.
7 puta udarali su me po ustima, a po obrazima 105 puta;
20 udara pesnicom u lice pretrpeo sam;
Ćuški i trzanja od početka do kraja podneo sam 707, a jakih udaraca svega 1 199.
Kada su mi položili trnov venac na glavu, udarali su me svom snagom štapom i palicama 40 puta.
Od svih udaraca 5 trnova iz venca probodoše mi lobanju do mozga; od njih tri se zalomiše i ostadoše u glavi Mojoj, te sa tim bih i pogreben; od uboda trnja po glavi isteče 3 000 kapi krvi, a rana od trnja na glavi beše 1000, jer venac trnov 8 puta spadaše mi sa glave.
Kad sam vođen od Pretorijuma na Golgotu, noseći krst, pao sam na zemlju 5 puta, primio sam tada 21 smrtan udarac; dižući me od zemlje, povukli su me za kosu i bradu 23 puta. Ležao sam na zemlji (Golgoti) dok me nisu digli na krst.
Pljuvotina na lice primio sam 73, a udaraca po vratu 25, a po licu i ustima još 5.
Od ovih udaraca ističe mi mnogo krvi iz usta i nosa. Tada mi i dva zuba izbiše. Među oči udariše me tri puta pesnicom. Za nos me povukoše 20 puta, za uši 30 puta. Velikih rana zadadoše mi 72, a velikih udaraca u prsa i glavu 38.
Ali tri mi behu najveće muke za vreme moga stradanja i to:
Što ne videh nikoga da se kaje, te se moja krv kao uzalud prolevaše;
Gledajući žalost moje Majke, koja kod krsta stajaše i gorko plakaše;
I kada, raspinjući me na krst, ukovaše eksere u moje ruke i noge – po reči proročkoj: „izbrojiše sve kosti moje“…
Prepisao arhimandrit Kirik iz stare ruske knjige „Velikoe Zercalo„